Tuga je emocija koja se javlja kada procijenimo da gubimo nešto za što smo emocionalno vezani, što nam je vrijedno. To može biti nešto vidljivo kao što su drugi ljudi, životinje, dom u kojem živimo, stvari koje su nam dragocjene… No mi često pridajemo veliku važnost i onome što je oku nevidljivo, kao što je zdravlje, sigurnost, povezanost s drugima, „mir u kući“, uspjeh, socijalni status i sl. Kada nešto izgubimo, suočavamo se s vrijednošću koju je to materijalno ili nematerijalno dobro imalo u našem životu i tada smo tužni.

Iako je tuga izrazito neugodna emocija, ona ima svoju svrhu i javlja se isključivo god gubitka nečega što nam je važno. Zbog toga nam tuga omogućuje:

a) da shvatimo što nam je uistinu važno i odredimo prioritete,

b) da upoznamo što je važno ljudima koje volimo,

c) da se povučemo u sebe i proradimo gubitak,

d) da se emocionalno odvojimo od onoga što smo izgubili i integriramo gubitak u svoj život.

Potreba koju imamo kada smo tužni je zapravo potreba za nadoknadom onoga što smo izgubili, podrškom od okoline i utjehom.

Tuga putuje kroz vrijeme

Svi tugujemo na različite načine. Možemo se povlačiti se od ljudi na način da mirujemo ili da pojačano radimo (na poslu, kod kuće). Možemo pričati o svojim doživljajima, plakati ili zadržati sve za sebe. Možemo privremeno izgubiti volju za aktivnostima u kojima inače uživamo (druženje, hrana, vježbanje i sl.). Kao da gubitak s kojim se suočavamo privremeno oboji našu svakodnevnicu u sivu boju. Kada naši bližnji znaju da smo doživjeli gubitak, mogu nas razumjeti i pružiti podršku. No što ako nismo ništa izgubili u sadašnjosti?

Tuga se javlja i kada se prisjetimo tužnog događaja iz prošlosti, kao što je odlazak voljene osobe, smrt kućnog ljubimca, gubitak dragog predmeta… Isto tako, tužni možemo biti ako zamislimo da ćemo nešto izgubiti u budućnosti, znači zbog događaja koji se možda uopće nije dogodio, npr. sama pomisao na smrt voljene osobe može nas rastužiti.

Tuga kod djece

Djeca mogu izražavati tugu različito od svojih odraslih članova obitelji. Važno je imati na umu da djeca ne razumiju uzroke i posljedice na isti način kao i odrasli. Tako djeca prije pete godine ne mogu razumjeti da je smrt konačna. Također, djeca u svojem umu mogu obraditi znatno manju količinu informacija od odraslih i ne mogu zamisliti nešto što nije konkretno i opipljivo. Zbog toga djeca mogu reagirati na načine koji su odraslima neobični. Primjerice, reagiraju intenzivnim plačem ako izgube u igri ili zagube dragu igračku, a na vijest da je uginuo obiteljski ljubimac mogu djelovati ravnodušno.

Kako se ponašati kada je dijete tužno?

Djetetu ćemo pomoći ako shvatimo ozbiljno njegovu reakciju, tj. da sagledamo događaj iz „djetetovih cipela“. Važno je djetetu dati riječi za ono što doživljava i možemo empatički reflektirati ono što vidimo: „Čini mi se da si jako tužan jer ti je seka potrgala autić, jako si se volio igrati s njime.“. Ovisno o dobi djeteta, dijete će svoju tugu izraziti riječima, crtežom ili kroz igru. Važno je da su roditelji spremni prihvatiti djetetov način komunikacije i dati sve nužne informacije na primjeren način. Ukoliko je to moguće, djetetu se može pomoći ublažiti gubitak tako da mu se objasne opcije koje ima, npr. može nazvati roditelja koji radi u inozemstvu, može zajedno s tatom popraviti crtež ili igračku i sl.

Svakako treba izbjegavati reakcije ignoriranja ili ruganja kada je dijete tužno. Također, treba izbjegavati umanjivanje djetetove reakcija kroz rečenice poput „Ma nije to ništa“ ili „Nemoj biti tužna.“. Time djetetu poručujemo da ga ne razumijemo i da nam nije važno kako se osjeća. Također ne treba požurivati dijete i rješavati neugodne situacije u njegovo ime kroz kupovanje novih igračaka, izbjegavanje neugodnih tema i sl.

Dijete će kroz život biti prisiljeno suočiti se s nizom većih ili manjih gubitaka kada će se osjećati tužno. Zadatak roditelja je usmjeravati dijete u učenju načina kako se nositi s tim neugodnim emocijama i biti mu podrška, što ponekad može biti izazovno. Zbog toga su roditeljima na raspolaganju psiholozi koji mogu podržati dijete i roditelje na stručan način.

Ivana Mihotić, mag.psych.