U našem društvu prevladava stav da se „nije lijepo ljutiti“. I kada bolje pogledamo naličje ljutnje – mrštenje, sužene kapke, stisnute usnice uz povišeni ton glasa ili stisnute šake, to zaista nije ugodan prizor. S druge strane, naporan trening, zdravi čajevi ili injekcije penicilina također nisu „lijepi“, no čini se kako nam ne smetaju u tolikoj mjeri. Kako to?

Dio odgovora leži u činjenici da smo svjesni vrijednosti zdravog načina života i lijekova za bolesti, dok ne uviđamo pravu vrijednost ljutnje. Npr., kada se emocionalno inteligentna osoba naljuti, ona je svjesna da je ljuta, može točno identificirati izvor ljutnje, riječima izražava svoju ljutnju (a da nikome ne naudi) i zna koja je funkcija ljutnje. To je nešto što se (ne) nauči s iskustvom od ranog djetinjstva. Znanje koje nam nude psiholozi iz područja emocija može pomoći u emocionalnom sazrijevanju kako odraslih tako i djece.

Čemu služi ljutnja?

Ljutnja je emocija koja se javlja kada procijenimo da se netko neopravdano ponaša na način koji ugrožava neku našu vrijednost. Primjerice ako netko uvrijedi ili napadne nas, osobu koju volimo, zanimanje koje nam je važno, klub za koji navijamo, film koji nam se jako sviđa i sl., prirodna reakcija je da se naljutimo.

Kada se naljutimo, naše tijelo se u jako kratkom vremenu aktivira i pokrene kako bismo uspješno „obranili“ sebe, svoje bližnje ili nešto što nam je važno. Kroz ljutnju uspješno uspijevamo:

• aktivirati se tako da ne trpimo nepovoljne situacije,
• zatražiti od drugih da promijene nepoželjno ponašanje,
• očuvati vlastite psihološke granice u odnosu na okolinu,
• urediti okolinu prema vlastitim standardima i vrijednostima,
• doživjeti osjećaj moći koji je povezan s osjećajem vlastite važnosti.

Zbog toga kažemo da je ljutnja pozitivna emocija – jer ima važnu svrhu, iako je sam doživljaj neugodan. No kada se ne bismo ljutili, drugi bi nas vjerojatno pregazili.

Zašto se djeca ljute?

Ljutnja može razvojno proizaći iz iritacije i frustracije zbog prepreka na koje nailazimo u okruženju pa nije neobično što se često javlja kod djece. Djeca još nisu dovoljno razvijena, nemaju znanja niti životnog iskustva da bi istinski razumjeli zašto roditelji ne mogu odmah udovoljiti nekoj njihovoj želji. I tada se naljute! Ukoliko se ljute dovoljno intenzivno i dugotrajno, jasno će zahtijevati od okoline da im se prilagodi i zapravo uređivati okolinu prema svojim, dječjim željama i pritom se osjećati moćno.

Pošto je glavna potreba iza ljutnje da nas se uvaži, da nam drugi pokažu da shvaćaju što nam smeta i da je to u redu, djeci je potrebno empatički reflektirati ljutnju i ponuditi odgovarajući izbor. Npr. „Jako se ljutiš na mene jer ti ne dam više čokolade. Dogovorili smo se da možeš dobiti samo jednu. Želiš li umjesto toga jabuku ili bananu?“

Na taj način uvažimo djetetovu ljutnju, imenujemo ju, dosljedni smo u postavljenoj granici i omogućujemo djetetu da ipak utječe na svoju okolinu, tj. da doživi osjećaj moći.

Što ako se ne ljutimo?

Ponekad ljudi misle da se „nema smisla ljutiti“, što ukazuje na razvijeni osjećaj bespomoćnosti. Ljutnja ima svoju svrhu i od nje imamo jasnu korist, ukoliko ju izražavamo na neagresivan način. Znači, itekako ima smisla ljutiti se. Nekima od nas (odraslima i djeci) je teško izraziti ljutnju u trenutku kada nam nešto zasmeta. Tada prešutimo jednu situaciju, pa drugu, i u trećem slučaju „eksplodiramo“ i reagiramo pretjerano. Kada ju potiskujemo, naša ljutnja nas kontrolira. Da bismo to spriječili važno je dopustiti si da se naljutimo, jasno to izraziti i pravovremeno se zauzeti za sebe.

Ivana Mihotić, mag.psych.