Empatija je jedna od najvažnijih socio – emocionalnih vještina koju dijete razvija tijekom odrastanja. Ona predstavlja sposobnost prepoznavanja, razumijevanja i uvažavanja osjećaja drugih ljudi te primjerenog reagiranja na njihove emocionalne potrebe. Iako se često smatra da je to osobina s kojom se rađamo, suvremena istraživanja pokazuju da se empatija razvija postupno i da na njezin razvoj snažno utječu iskustva, odnosi i okruženje u kojem dijete odrasta. Dodatno, na razvoj empatije utječu socijalni odnosi i komunikacija sa okolinom što dodatno otežava razvoj empatije kod djece jer su upravo socijalni odnosi i komunikacija u modernom društvu tehnologije svedeni na minimum. Empatija predstavlja temelj prosocijalnog ponašanja, odnosno ponašanja usmjerenog na pomaganje, suradnju, dijeljenje i brigu za druge. Djeca empatiju uče promatrajući odrasle, kroz svakodnevne razgovore, zajedničku igru i iskustva u kojima imaju priliku prepoznati i imenovati osjećaje – svoje i tuđe te ih je upravo tome potrebno izlagati.

Brojna istraživanja pokazuju da su emocionalne i socijalne kompetencije jednako važne za uspješan život kao i intelektualne sposobnosti. Dijete koje razumije vlastite emocije i uvažava emocije drugih lakše će se prilagođavati novim situacijama, graditi zdrave odnose i razvijati osjećaj pripadnosti zajednici. Empatična djeca češće:

• razvijaju kvalitetna prijateljstva
• lakše rješavaju sukobe
• pokazuju veću spremnost na suradnju
• rjeđe pribjegavaju agresivnim oblicima ponašanja
• razvijaju pozitivnu sliku o sebi i drugima.

Obitelj je prvo i najvažnije mjesto na kojem dijete uči kako prepoznati, izraziti i razumjeti emocije. Roditelji su djetetovi prvi uzori, a način na koji oni reagiraju u svakodnevnim situacijama snažno utječe na razvoj empatije. Dijete ne uči empatiju kroz predavanja, već promatrajući kako se odrasli odnose jedni prema drugima, kako rješavaju nesuglasice, pokazuju razumijevanje i pružaju podršku.

Važno je imati na umu da svaka svakodnevna situacija može postati prilika za učenje. Kada dijete padne, posvađa se s prijateljem ili kada je netko tužan, roditelji mogu pomoći djetetu da zastane i razmisli o tome što druga osoba osjeća. Umjesto “nije to ništa” ili “prestani plakati.”, korisnije je priznati emociju i potaknuti razgovor. Tako dijete postupno razvija sposobnost sagledavanja situacije iz različitih perspektiva.

Vrlo je važno da roditelji svojim primjerom pokazuju empatiju. Djeca pažljivo promatraju kako se odrasli ponašaju prema baki i djedu, susjedima, prodavačici u trgovini ili nepoznatoj osobi kojoj je potrebna pomoć. Kada vide da roditelj nekoga sasluša, utješi, zahvali ili ponudi pomoć, uče da je takvo ponašanje prirodan dio svakodnevnog života.

Roditelji također mogu poticati empatiju razgovarajući o događajima iz svakodnevnog života. Ako dijete primijeti da netko plače ili da se netko osjeća usamljeno, umjesto da brzo promijene temu, mogu ga pitati što misli da se toj osobi dogodilo i kako bi joj netko mogao pomoći. Takvi kratki razgovori često imaju velik odgojni učinak.

Važno je naučiti dijete da su sve emocije dopuštene, ali da svako ponašanje nije prihvatljivo. Dijete ima pravo osjećati ljutnju, ljubomoru ili razočaranje, no pritom treba te osjećaje izraziti na način koji neće povrijediti druge. Kada odrasli mirno razgovaraju o emocijama umjesto da ih osuđuju, dijete razvija veću emocionalnu sigurnost i lakše razumije osjećaje drugih.

Važno je naglasiti i da razvoj empatije ne znači odgajati dijete koje će uvijek stavljati potrebe drugih ispred vlastitih. Empatično dijete zna prepoznati tuđe osjećaje, ali istovremeno uči izražavati vlastite potrebe, postavljati zdrave granice i zauzeti se za sebe na primjeren način. Cilj nije odgojiti dijete koje će svima ugađati, već osobu koja će pokazivati razumijevanje, poštovanje i suosjećanje, a pritom čuvati vlastito dostojanstvo.

Na kraju, roditelji ne trebaju težiti savršenstvu. Nitko ne reagira uvijek mirno i strpljivo. Djeca ne uče iz savršenih odnosa, nego iz iskrenih. Kada roditelj pogriješi, ispriča se i objasni svoje osjećaje, djetetu šalje važnu poruku da je pogreške moguće ispraviti te da su međusobno poštovanje i razumijevanje temelj svakog kvalitetnog odnosa.

Empatija se razvija kroz pogled u oči, zajedničku igru, razgovor, pregovaranje, čekanje reda i rješavanje nesuglasica. Zato je vrijedno svakodnevno odvojiti vrijeme za zajedničku igru, obiteljske razgovore tijekom obroka ili večernje čitanje priče. Upravo u tim malim, običnim trenucima nastaju najvažnije životne lekcije.

Današnje društvo suočava se s brojnim izazovima – porastom nasilja među djecom i mladima, sve češćom društvenom isključenošću, utjecajem digitalnih medija te smanjenjem kvalitetne komunikacije licem u lice. Upravo zato razvoj empatije postaje važniji nego ikada prije.

Ulaganje u razvoj empatije kod djece nije samo ulaganje u njihov osobni razvoj, nego i u stvaranje humanijeg, sigurnijeg i pravednijeg društva. Svaki razgovor o osjećajima, svaki primjer dobrote i svaka prilika da dijete nekome pomogne predstavljaju mali, ali važan korak prema odgoju generacija koje će graditi kvalitetnije međuljudske odnose.

Empatija nije vještina koja se razvije preko noći. Ona se gradi svakodnevno – u obitelji, vrtiću i široj zajednici. Djeca uče ono što žive. Kada odrastaju u okruženju ispunjenom razumijevanjem, prihvaćanjem i poštovanjem, veća je vjerojatnost da će i sama postati odrasle osobe koje znaju prepoznati potrebe drugih, pružiti podršku i graditi odnose temeljene na međusobnom uvažavanju. Empatija nije samo osjećaj – ona je vještina koja mijenja pojedinca, odnose i društvo u cjelini.

Ana Željeznak Jovičić, prof.ped.