Početkom veljače započeli smo raznim aktivnostima vezanim uz emocije. Emocije su stalno prisutne u našem životu i razvoju pa nam je cilj bio da ih bolje upoznamo, osvijestimo, imenujemo te da ih prepoznamo kod prijatelja i tako razvijamo empatiju.

Kroz niz aktivnosti spoznali smo da postoje ugodne i neugodne emocije. Ugodne emocije izazivaju poželjna ponašanja, dok negativne emocije često rezultiraju nepoželjnim oblicima ponašanja. Pomoću sličica koje prikazuju poželjne oblike i nepoželjne oblike ponašanja razgovarali smo o tome kad smo doživjeli situacije da smo se mi tako ponašali ili se prema nama netko tako ponašao.

Kod prepoznavanja i imenovanja emocija pomogle su nam igra memori i ilustracije iz ”Kutije pune osjećaja” koje prikazuju sreću, tugu, strah i ljutnju. Djeca pričaju koji doživljaji su kod njih izazvali takve emocije. Razgledavali smo niz sličica koje prikazuju situacije koje izazivaju neku emociju. Nakon što su djeca prepoznala i imenovala emociju koju je izazvala situacija na sličici stavljaju je u kutiju na kojoj je ilustracija djeteta čiji izraz lica izražava emociju sa sličice. Prepričavanje sadržaja sličica djeci pomaže i u govornom razvoju.

Emocije smo izražavali raznim likovnim tehnikama: slikanje temperom (”Sreća”), crtanjem flomasterima izraza lica, situacija koje izazivaju neke od emocija. Likovne aktivnosti praćene su instrumentalnom muzikom ili veselim dječjim pjesmicama. Čitali smo i više slikovnica u kojima su likovi životinje koje se nalaze u raznim situacijama koje izazivaju ugodne ili neugodne emocije: ”Lavica može i zna biti sretna zbog drugoga”, ”Konjić sreću dijeliti zna nakon truda i uspjeha”, ”Ježić je tužan jer nije pobijedio u igri”, ”Kad je ljuta, vjeverica ne sluša”, ”Slonicu je strah vikanja i kazne”, ”Zaljubljeni medo”. Djeca su spoznala kako je u redu osjećati pojedinu emociju i važno je pomoći sebi i drugima nositi se s njom.

Pošto je u to vrijeme bilo Valentinovo, razgovarali smo o ljubavi i o tome kako možemo nekome izraziti ljubav: pažnjom, dijeljenjem, druženjem. Djeca su od glinamola izradila srca, obojila ih, zatim izradila ogrlice koje mogu pokloniti braći, roditeljima, prijateljima.

Emocije osjećamo u našem tijelu i volimo one koje su ugodne. Ako netko osjeća ljutnju, strah ili tugu tada s njim možemo razgovarati ili ga utješiti. Svi smo se složili da o ljutnji nije poželjno nekoga udariti, čupati, gristi, govoriti ružne riječi. Kako bi te spoznaje utvrdili proveli smo aktivnost ”Moje tijelo je moje”: nacrtali smo obris tijela, a svako dijete je na malom papiru nacrtalo ono što ne želi da mu netko načini u ljutnji. Crteže smo zalijepili oko nacrtanog obrisa tijela i djeca ih svaki dan povremeno komentiraju. Jedna djevojčica je rekla ”Ako nas slučajno zove netko i hoće nam dati slatkiše trebamo vikati upomoć”.

Ponekad neko dijete u ljutnji kaže nešto čime može povrijediti drugo dijete, ali tada ga ostala djeca podsjete da to nije u redu jer prijatelj može zbog toga biti tužan.

Odgojiteljica Slavica