Obitelj je mjesto gdje sve započinje pa tako i odgoj. U prvim godinama djetetova života, obitelj je mjesto gdje se dijete razvija, raste, ali i odgaja. Utjecaj obitelji najjači je upravo u tom periodu. Roditelji, kroz odgojne stilove, prenose djeci najbolje od svog tjelesnog, intelektualnog, moralnog i emocionalnog života.

Postoje 4 odgojna stila: autoritarni (kruti), autoritativni (demokratski /dosljedan), permisivan (popustljiv) i indiferentan (ravnodušan). Većina roditelja obično kombinira ova četiri stila. Vrlo je važno poznavati karakteristike svakog stila te, ako su oni dobri, zadržati ih, a ako nisu, potrebno ih je osvijestiti i mijenjati. Zašto? Zato što stil koji prevladava u obiteljskom odgoju ima veliki utjecaja na razvoj djetetove osobnosti i na njegovo ponašanje, a samim time i na njegovu budućnost.

Ono što je drugačije u današnje moderno vrijeme, kada je koncept funkcioniranja obitelji izmijenjen, je povećana potreba za vrtićima. Uz obitelj, predškolska ustanova je jedno od prvih i najvažnijih okruženja za djetetov život. Predškolska ustanova potiče, razvija, pomaže djeci, ali i usmjerava roditelje.

Obzirom na velik utjecaj koji predškolska ustanova ima na djecu, izrazito je važna suradnja i usklađenost vrtića i obitelji. Kako bi se dijete razvijalo po svim ključnim aspektima te kako bi odgoj tekao u poželjnom smjeru, vrtić i obitelj moraju biti usuglašeni. Obitelj i vrtić su najvažnija mjesta u kojima dijete stječe osnovnu sigurnost, razvija sliku o sebi, prolazi kroz proces prilagodbe na svijet koji ga okružuje, stječe emocionalnu sigurnost i stabilnost, gradi samopouzdanje, samopoštovanje i izgrađuje osobnost u užem i širem smislu. U obitelji i vrtiću dijete, na temelju roditelja i odgojitelja, gradi svoj vlastiti sustav vrijednosti (dobro i zlo), estetskih kriterija (lijepo i ružno), stvara pozitivne navike (prehrambene, higijenske, glazbene…), stječe znanja i vještina…

Kada govorimo o usklađivanju odgoja u obitelji i odgoja unutar predškolske ustanove, prvenstveno govorimo o suradnji i komunikaciji te dvije institucije.

Važno je da odgojitelji i roditelji u svoj međusobni odnos ulažu mnogo povjerenja, tolerancije, objektivnosti i spremnosti za razmjenu informacija o djetetu. Kada dijete vidi da odgojitelji i roditelji komuniciraju s uvažavanjem ono se osjeća sigurno i voljeno, a informacije koje razmjenjuju odrasli osiguravaju potpunije zadovoljavanje djetetovih potreba.

Roditelji također imaju važnu ulogu u poticanju i razvijanju samostalnosti djeteta koja je izrazito važna za optimalno funkcioniranje djeteta unutar  odgojno – obrazovne skupine. Razvoj samostalnosti počinje se razvijati od druge godine djetetovog života kada ono počinje izražavati želju da nešto učini samo. Važno je da se ta potreba za samostalnošću prepozna unutar obitelji kako bi došlo do njenog punog razvoja. Kada dijete u nečem uspije samo, ono se osjeća vrijedno i uspješno. Roditelji ponekad, pokušavaju sve raditi umjesto djeteta želeći mu pomoći, no time ga indirektno zakidaju za osjećaj sposobnosti i samopoštovanja.

Odgojno – obrazovni postupci ovise o svakom djetetu pojedinačno stoga je važno poznavanje djeteta kako bi ono i dobilo taj spomenuti individualni pristup. Tu naravno opet do izražaja dolazi suradnja obitelji i vrtića jer odgojitelji nemaju uvid u funkcioniranje djeteta u obiteljskom okruženju. U obzir treba uzeti i djetetovu dob, temperament, njegove razvojne potrebe i mogućnosti. Kako bi odgojni aspekt bio što uspješniji, važan je dogovor roditelja odnosno odgojitelja o postavljanju granica. Dijete svakodnevno testira granice koje su mu postavljene i to je u potpunosti normalno. Važno je da su odgojne granice postavljene u skladu s razvojnim potrebama i mogućnostima djeteta. Djetetu je važan osjećaj sigurnosti. Roditelji i odgojitelji mu moraju reći i pokazati što je poželjno i prihvatljivo ponašanje, a što nije. Ponekad treba i više puta ponoviti sve dok ih dijete ne usvoji i prihvati. Pri tome valja imati na umu dosljednost.

Ono što je još važno za usklađivanje predškolske ustanove sa obiteljskim okruženjem su sljedeći faktori:

• Međusobno uvažavanje znanja i vještina
• Iskrena i otvorena komunikacija
• Razumijevanje i empatija
• Međusobna suglasnost u ostvarivanju ciljeva
• Zajedničko planiranje i donošenje odluka
• Otvorena obostrana razmjena informacija
• Pristupačnost i međusobno razumijevanje
• Zajednička procjena napretka djeteta

Ana Željeznak Jovičić, prof.ped.