Temelj svih međuljudskih odnosa je komunikacija koja je u današnjem svijetu neizbježan dio svakodnevnice. Komunikacija je dvosmjerni proces koji uključuje nastojati razumjeti misli i osjećaje koje izražava osoba nasuprot nas te adekvatno odgovoriti. To automatski podrazumijeva da za dobru komunikaciju trebamo posjedovati i vještine slušanja.

Komunikacija nije samo obično prenošenje informacija, već i važan element u odgoju, pomoću kojeg možemo potaknuti dijete na aktivnost, na promišljanje, pa i na motivaciju i samopouzdanje. Njome stvaramo dobre temelje za dugoročne kvalitetne odnose s djecom i njome osnažujemo obiteljske veze.

Komunikacija je ključna za svaki odnos. Međusobno poštovanje, uvažavanje, smirene riječi i aktivno slušanje uvelike će doprinijeti kvalitetnom odgoju djece.

Što je zapravo aktivno slušanje i što ono podrazumijeva? Aktivno slušanje je slušanje s namjerom. Slušanjem nastojimo što bolje razumjeti osobu koja govori i što govori te joj dajemo povratnu informaciju. Aktivno slušanje djeteta podrazumijeva da ga uistinu i čujemo, pružimo mu podršku te da uvažimo i prihvatimo njegove emocije. Tako potičemo i održavamo razgovor te pomažemo djetetu da nam s povjerenjem govori o onome što ga muči. Slušanjem i razumijevanjem onoga što vam dijete govori, a bez da ga vi pri tom moralizirate i kritizirate, pokazujete mu da ga prihvaćate te time stvarate ozračje sigurnosti.

Da bi aktivno slušali dijete, potrebno je osigurati određene uvjete, odnosno da je to situacija ”jedan na jedan” te da u tom određenom trenutku imate dovoljno vremena za posvetiti se djetetu.

Kako onda možemo slušati dijete, a da ono uistinu s nama i želi razgovarati? Postoje neke tehnike koje u razgovoru s djetetom možete primjenjivati kako bi konverzacija bila što uspješnija. One su:

1. PARAFRAZIRANJE

Vlastitim riječima ponavljamo ono što smo čuli od djeteta. Tako provjeravamo jesmo li dobro razumjeli ono što je dijete reklo i dajemo mu mogućnost da potvrdi ili ispravi ono što smo mi čuli i razumjeli (Ako sam te dobro razumjela… drugim riječima… znači, ti kažeš… želiš reći…)

2. REFLEKTIRANJE

Prepoznajemo djetetove osjećaje, osvješćujemo mu koje osjećaje i ponašanje pokazuje i zrcalimo ih (vidim da plačeš… vidim da si tužan… vidim da si ljut… vidim da ti je teško… vidim da si veseo… )

3. POTPITANJA

Potpitanjima tražimo dodatne informacije i potičemo dijete na govor (Kako to misliš…? Možeš li mi reći nešto više…? Što je zatim bilo…? Kako si se osjećao kada…? )

4. SAŽIMANJE

Kratko prepričavamo ono što je dijete reklo i što smo mi razumjeli. Sažimanje obično dolazi pri kraju razgovora (Razumjela sam da… i da te to žalosti…, Znači veseliš se kad…)

Svako dijete, bez obzira na dob, spol, obrazovanje roditelja i kulturu, ima kapacitete za komunikaciju i izražavanje sebe te svojih želja i potreba, a da bi se dijete razvijalo dobro po svim aspektima (emocionalno, mentalno i tjelesno), važno je da ga roditelji slušaju i uvažavaju ono što čuju. Kvalitetna komunikacija dakle ima višestruke koristi za dijete, a vi na nju možete prvenstveno gledati kao na mudro ulaganje u budući odnos s djetetom.

Ana Željeznak Jovičić, prof. ped.