Mnogi su roditelji često u nedoumici kada se prvi put javiti logopedu. Roditelji najčešće, u ranoj dobi kod djeteta, prvo uoče nedovoljno razvijen ili nerazvijen govor, a u starijoj dobi da dijete ne izgovara pravilno neki glas ili glasove.

Roditelji obično vrlo rano uočavaju problem nedovoljno razvijenog govora pitajući se zašto njihovo dijete ne govori, a pri njegovu polasku u vrtić, dobiju i priliku usporediti govor svoga djeteta s govorom vršnjaka. Tada postaju svjesniji da njihovo dijete ima problem.

Zapravo je govor ono na što se roditelji i okolina najviše baziraju i svi nekako čekaju da dijete progovori, ali postoji niz različitih sposobnosti i vještina, odnosno preduvjeta koji trebaju biti ispunjeni da bi dijete progovorilo svoju prvu riječ.

Naime, još prije nego dijete navrši godinu dana i krene u jaslice potrebno je pratiti dijete jer nam već u toj dobi može priopćiti mnogo toga o sebi. Do osmog mjeseca dijete treba reagirati na govorni poticaj, izgovarati nekoliko slogova, reagirati glasanjem kada mu se govori. Od devetog mjeseca kod djeteta se počinje razvijati združena pažnja sa drugom osobom, ostvaruje kontakt očima sa sugovornikom, odaziva se na svoje ime, razumije geste i izraze lica, pokazuje kažiprstom na ono što želi, počinje razumijevati jednostavne upute, razumije značenje nekoliko jednostavnih riječi. I sve su to zapravo preduvjeti kako bi se kod djeteta pojavila prva riječ sa značenjem, odnosno kako bi dijete progovorilo. Što se obično događa između devetog i petnaestog mjeseca.

Postepeno dijete počinje izgovarati sve veći broj riječi pa tako oko 1,5 godine govori 5-20 riječi te počinje shvaćati da se dvije riječi mogu povezivati i nositi određeni smisao („mama daj“, „tata pa-pa“). Tako se dijete, oko druge godine, počinje služiti jednostavnom rečenicom koja u početku nije potpuna, ali je dovoljno razumljiva za okolinu. Oko treće godine dijete usvaja bazu materinskog jezika. Time je usvojen određen fond riječi, a dijete može kombinirati riječi u rečenice prema sintaktičnim i morfološkim pravilima.

U ranoj dobi, potrebno je obratiti pozornost i na socijalni aspekt komunikacije djeteta jer često djeca koja imaju odstupanja u socijalnoj komunikaciji zavaraju roditelje i oni jednostavno previde da postoji problem. Ta djeca su izrazito samostalna, motorički spretna, ne traže pomoć roditelja da im pomognu doseći neki predmet koji im nije na dohvat ruke, ne traže pomoć da im roditelji otvore nešto što sami ne mogu, na različite domišljate načine dođu do željenog predmeta, ali pomoć neće tražiti ili će ju tražiti na neadekvatan način (plačem, vriskom, bacanjem na pod…), igraju se i zabavljaju sami. Kod te djece će svakako kasniti jezično-govorni razvoj.

Potrebno je obratiti pozornost i na djetetovo razumijevanje, razumije li dijete većinu jednostavnih uputa u vezi s predmetima i osobama iz svoje najbliže okoline, npr. “Daj mi ruku.“, „Idemo pa-pa”, Pokaži gdje je medo!”, zna pokazati dijelove tijela, zna pokazati nekoliko poznatih predmeta na slici ili slikovnici. Ukoliko dijete pokazuje razumijevanje, najvjerojatnije će se govor skoro razviti. Dijete koje ne razumije govor i ne govori, jer razumijevanje uvijek prethodi govoru, ponašat će se drugačije od ostale djece, jer će svoje potrebe i želje izražavati nepoželjnim ponašanjem (plačem, vriskom, agresijom, autoagresijom)

Ukoliko kod djeteta primijetite neka druga odstupanja u govoru, kao što je mucanje (obično oko 2,5 godine) treba što ranije intervenirati. Dijete je još premalo za terapiju, ali ćete dobiti logopedski savjet kako reagirati u situacijama netečnog govora. Jer mnogi roditelji često upozoravaju dijete: “Ne mucaj!”, “Uspori!”, što je potpuno neispravno.

Bitno je naglasiti da svako dijete ima svoj individualni tempo razvoja govora i kako rano kašnjenje u govoru ne znači da dijete neće doseći svoje vršnjake u govornim sposobnostima. No, ukoliko roditelji primijete kod djeteta neko odstupanje ili kašnjenje u jezično-govornom razvoju, važno je da potraže savjet logopeda kako bi procijenio na koji način i kako potaknuti komunikacijski i  jezično-govorni djeteta jer zbog nerazumijevanja okoline dijete se može osjećati nesretno, ljutito, frustrirano i rjeđe pričati.

Kako bi se što bolje stimulirala djetetova govorna komunikacija, važno je da uz logopeda u terapiji aktivno sudjeluju i roditelji i odgojitelji. Uloga roditelja neizmjerno je važna jer upravo oni s djetetom provode najviše vremena u najprirodnijem okruženju.

Antonija Vranić, mag.logoped.