Listopadno stablo guste okruglaste krošnje. Potječe iz Perzije, a prirodno je rasprostranjen u dijelu Balkana (Grčka i Bugarska), a uzgojem postaje omiljeno stablo u parkovima Europe. Zbog svoje ljepote je omiljeno stablo u parkovima, koje dostiže i starost od 200 godina, a cvjetovi, kora i nejestivi plodovi se koriste u narodnoj medicini. Može narasti do 20 metara, ima velike prstenaste listove koji se sastoje od većinom 7 listića klinastog oblika zajedno sastavljenih. Tobolac ploda je bodljikav zeleni omotač u kojem se nalaze 1 do 2 ploda sjajne tamnosmeđe boje s bijelom točkom. Cvjeta u svibnju, a plodovi sazrijevaju u rujnu i listopadu. Kora drva prilikom sušenja ima miris sličan amonijaku i gorka je okusa, a svi dijelovi divljeg kestena su neotrovni. Sjevernoamerički indijanci su navodno od plodova dobivali jestivi škrob, i to tako da su tanko isjeckane polako pržene plodove stavljali u vreće te iste na 2-5 dana uronili u rijeku ili potok te bi tako uklonili toksične saponine. Zbog velikog udjela escina, saponina koji povoljno djeluje na stijenke kapilara i vena, diuretičkog i protuupalnog djelovanja, osim u narodnoj medicini ekstrakt divljeg kestena koristi se sve više i u raznim kremama za liječenje vena i ravnanje bora. Spojevi masti, saponina, i škroba čine divlji kesten prikladnim za liječenje crijevnih oboljenja, proljeva, katara dišnih organa.